jedini put

Dosta hladnih dodira...
Srce puno nemira...
Zbog straha i srama...
Nikad ne bijase dusha sama...
Na ploci punoj svijetla...
Opet sama-a opet sretna...
Prostirem ovo malo...
Ze Tebe sto je ostalo...
Od izgubljenih dana...
I nevidljivog imana...
Primi Sebi moje zelje i nadanja...
I sacuvaj me od Dana stradanja...
Glavu saginjem prema tlu...
Uvijek je covjek velik-kada je na dnu...
Oni kojima se zelje ovdje ostvaruju...
Mozda ce jednog dana da tuguju...
Mudrost je skrivena u svakom slovu...
Iskren covjek-treba samo dovu...
Trazi moje suze po raznim putevima...
Samo Allah zna tajne u srcima...
Tajne koje tragove ostave...
I ravnodusnost uspostave...

Dio mene-samo iluzija...
Drugi dio-samo fantazija...
Treci dio-ceznja za tobom...
Cetrvti dio-ne znam kud sa sobom...
Peti dio-kojeg nisam htio...
Sesti dio-jos dok sam dijete bio...
Sedmi dio-nosim u dubini...
Osmi dio-prica u sutini...
Deveti dio-sam u istini...
Deseti dio-u samoj sudbini...
Jedanesti dio-nedokuciv...
Dvanesti dio-neodluciv...
Trinesti dio-gotovo sam...
Cetrnesti dio-srce ti dam...
Petnesti dio-radja se svijet...
Sesnesti dio-blagi let...
Sedamnesti dio-malo zastao...
Osamnesti dio-nestvaran postao...
Devetnesti dio-mnogo se trudio...
Dvadeseti dio-sebe ubio...
Dvadesetprvi dio-sjedim u noci...
Dvadesetdrugi dio-cekam kad ce proci...
Dvadesettreci dio-u rukama Snaznim...
Dvadesetcetvrti dio-Jos uvijek te trazim...
Dvadesetpeti dio-tajnu otkrio...
Dvadesetsesti dio-previse ludo volio...
Dvadesetsedmi dio-na rub se naslonio...
Dvadesetosmi dio-jednostavno me vjetar odnio...

Od tvojih zagrljaja prostranih...
Ja se utopih i izgubih...
Na nocnom svijetlu s krilima...
Odgovoran Bogu-ne ljudima...
Dusha sva u cudima...
Iz kojih dopiru sjecanja blaga...
I samo kad bih znala-koliko si mi draga...
Mozda bi dotakla sedmo nebo...
Pa bih presutio-ono sto sam reci trebo...
Biram boje od tvoje strane...
I gledam sve nase dane...
Na kisnim vratima...
Jos stojim satima...
Otvaram srce za kapi velike...
I prema njima pruzam ruke...
Kad bih vidjela plakanje moje...
Mozda bih zeljela i ti ove boje...
Al dok ja nosim kovceg pun Njeznosti...
Neka se tebi otvore kapije Milosti...
Ja cu i dalje nositi ovaj teret...
Samo da bude sretan za tebe ovaj svijet...
Jer krila koja me drze u zraku...
Su ista ona-kojima ti volis svoju majku...

Pisem tebi sa obrazima svijetlim...
Vidis li me sada sretnim...
Pisem tebi koja ruke pruzi svoje...
Zar nije trebalo vjecno biti dvoje...
Pisem tebi slatko moje...
Gdje su sada bijele boje...
Pisem tebi vjetru blagi...
Koji ljudi su ti sada dragi...
Pisem tebi izvoru rijeke...
Cije to sada sapires muke...
Pisem tebi goro puna zivota...
Cija si sada postala ljepota...
Pisem tebi sunce sjajno...
Zar nije trebalo da bude trajno...
Pisem tebi zemljo duboka...
Cija je to dusha ostala siroka...
Pisem tebi kuco bez stanovnika...
Zar nisi trebala biti jaka...
Pisem tebi mjesece sjajni...
Zar nisu ostali trenuci nasi trajni...

U moru koje se gasi...
Ti spas ne trazi...
U cvijecu koje ne cvate...
Neki ljudi pouku shvate...
U biti ovog zivota...
Krije se jedna ljepota...
Pokrivena je mnogim ukrasima...
Dusha se poklapa sa glasovima...
Bio sam najveci-kad sam bio niko...
To sto je neki covjek reko...
Trebao bih da budem neko...
I vecina tome zudi toliko...
Trazi proljece koje umire...
Trazi nestvarne dodire...
Kada u srce smiraj prodire...
Ono nikad ne umire...
Zna da ce se ugasiti sjaj onih koji imaju...
I da ce svi zasluge svoje da dobiju...
Ne krivim te za korake...
Ja pratim samo divne oblake...
Svojim ocima gledam njihov sjaj...
I cekam da me obuzme osjecaj taj...

Ne vidis mene s mojim ocima...
Niti vidis mene nocima...
Gledaj u nebo iznad nas...
Doci ce jednoga dan glas...
Koji ce po pravdi presuditi...
Onaj koji nikoga nece izostaviti...
Milostivi koji nikoga nece ostaviti...
Uspjela si me napustiti...
Drago mi je zbog tvoje odluke...
Svako ce doci do pouke...
Koja se iznad nas vije...
U svemu se ljepota krije...
Ima Onaj koji cuje glasove jadne...
I kada su noci gladne i hladne...
Imati mnog-davati malo...
U Knjigama je sve ostalo...
I sad eto stvarnost postalo...
Sto jednom uspijes baciti i slomiti...
Nemoj ga pokusavati traziti i ispraviti...
Je ima Onaj koji ga je prihvatio...
I utociste mu pruzio...

Naviknut na prostor pun tame...
Nemoj dodirnuti moje rame...
Nemoj mi ni ruku pruziti vise...
Jer ne umije dusha da dise...
Sve sto ti kazu-sve su u pravu...
Ne vrijedi zbog mene gubiti glavu...
Evo legao sam na travu...
I trazim s njom svoju slavu...
Jer od ove slave s bojama bjezim...
Ako ti ne razumijes cemu tezim...
Ko bi drugi to umio...
Srce sam ti iskreno donio...
Sa sobom sta sam na karju ponio...
Da budem bacen u ponor duboki...
Gdje ce me docekati grabljivac neki...
Nema veze sto se sve tako odvija...
Kada se dusha jedna ubija...
Druge neka se visoko uzdizu...
I neka bar one stepene vise postizu...
Nismo svi rodjeni da budemo zvijezde...
Neka srca se jednostavno u tuzi-ugnijezde...

Izgubio sam srce od najlona...
Bojim se da ces ga zapaliti...
I poslije godina miliona...
Ti to jedino mozes uraditi...
Na svome jastuku...
Jos ostavljam tvoju sliku...
Gledam je kao majka-dijete svoje...
I gledam ono sto se zvalo moje...
Polahko progovaras tihim glasom...
Ja te prepoznajem medju masom...
Koja se grupise...
Da jedno ime na zidu ispise...
Na rukama tvojim...
Ja se jos uvijek vodom pojim...
Koja dushu u zivot vraca...
Tesko je onome koji ne shvaca...
Da postoji jedna basta...
To je bila nasa masta...
Koja je od malo-napravila svasta...
Nekad je bilo dvoje...
Sada ostaje jedno...
Ono sto je tvoje i moje...
Sad je bar pomena vrijedno...

Zasto me mucite...
Pitao sam tebe...
Zasto me volite...
Kad ja ne volim sebe...
U dnu moje sobe...
Dosao je dio tegobe...
Zbog koje ima mnogo teobe...
Na vratima objesen kaput...
Zasto bih trebao biti ljut...
Postoji tvoj i moj put...
Ako se nekada spoje...
Opet ce biti ono dvoje...
Koje krilima skrivaju ljepotu...
Koju ostavljaju ovom zivotu...
Nosim te u srcu...
Ti mene nosi u dushi...
Jer na svaku pticu...
Ne moze da se kamen obrusi...
Imamo nesto sto traje...
I dok oci sjaje...
Gledace nasu stranu...
I lijeciti tesku ranu...
Srest cemo se opet mi u nasem danu...
Koji 1000 godina traje...
Ono sto se u srce utka-u njemu i ostaje...

Bez otiska prstiju-bacen...
Bez imalo Milosti-tlacen...
Covjek pun odgoja i ljepote...
Okrece se od tebe zivote...
Za druge si privlacan i lijep...
On je prema tebi slijep...
Ne vidi zamke tvoje...
Pa mu se koraci dugi broje...
Na listovima  od prasine...
Priziva svoje tisine...
U moru pogleda oko tebe...
On nije nasao sebe...
Ne trazi mnogo od covjeka toga...
Koji je nasao put do Boga...
Vasi se pogledi ne mogu susresti...
Niti mozete zajedno sjesti...
Jer njegov plac je-tvoj smijeh...
Jer njegova suza-tvoj je grijeh...
Njemu je dosta tebe zivote...
Zato te ostavlja punog sramote...
Neka drugi nose zastave tvoje...
Jer njegove ruke-druge zastave kroje...